subota, 26.01.2008.
She is so lucky... but then why does she cry?!
|
''Gledaj sad.'' Ashlee mi uputi vragolasti osmijeh i zaustavi široke, svijetloplave zjenice na svojoj sestri Annabeth. ''Osoblje!'', zazvala je. Annabeth letimično podiže pogled, brišući tanjur načinjen od skupog porculana. ''Što je?'', procijedila je kroz zube, oštro i neprijatno. ''Mislim da se ne kaže 'što je', nego 'izvolite, gospođice''', rekoh usiljeno, lupkajući noktima premazanim crnim lakom po glatkoj površini stola za kojim smo sjedile. Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh. ''A ja mislim da ću vas obje zadaviti kao kokoši!'', odvratili ona. Otpuhnuvši, pomjerila je dugi pramen kose što joj je nehotice pao preko lica dok je sređivala sudove za visokim, crnim šankom. Namrštila sam se. ''Molim vas, zovite mi šeficu.'' ''Nije tu'', odvratila je, cereći se. A tada se naglo uozbilji, strijeljajući nas pogledima koji bijahu puni prezira i gađenja. ''Danas ste već tri puta došle ovdje. Budite sigurne da će četvrti put biti koban po vas! Gnomovi mali!'' Njezin ljutiti povik odbio se o zidove pizzerije okrečene u modernu svijetloljubičastu boju, tjerajući sve prisutne da se demonstrativno okrenu i pogledaju u nas. U konačnici, Annabeth je bijesno frknula, vraćajući se poslu. Shvativši da smo ju iznervirale upravo na način kako smo to i planirale, Ashlee i ja se pljesnusmo rukama, nasmijane. Nismo se više obazirale na Annabethine psovke što jedva dopiraše do nas kroz živopisne i prilično glasne komentare koje su dobacivali ostali ljudi. ''Ash, sjajno je što tvoja sestra radi ovdje preko praznika. Inače... što si mi ono počela pričati?'', upitah ju, otpivši gutljaj hladnog voćnog soka. Promeškoljila se na modernoj, kitnjastoj stolici. ''Mama mi je rekla da će se netko seliti u staru kuću Bloodworthovih'', odgovorila je, pomalo nelagodno. Začuđeno sam podigla obrvu. ''Doista?'', upitah, dok mi se u mislima pojavljivala slika velike, oronule vile koja je nekoć pripadala bogatoj obitelji Bloodworth. Njezine zaboravljene zidine počivale su u blizini lokalnog groblja, kraj kuće u kojoj je stanovala Ashlee, a čovječija noga tamo nije kročila već godinama. Bio je to povod da među djecom i starim gospođama počnu kružiti priče u koje nikad nisam vjerovala, priče o duhovima i ostalim nadnaravnim pojavama koji su navodno opsjedali to mjesto. Bile su to samo urbane legende, ali, opet... neka čudna jeza bi me obuzimala na sam pomen toga. ''Nikad nisam vjerovala da bi netko mogao tamo živjeti'', rekoh u konačnici. Ashlee kimnu glavom. ''Znam. Ni ja'', odvratila je, grickajući parče pizze sa ljutim papričicama. ''Pretpostavljam da tamo ima toliko vlage da se ribicama ne mora sipati voda u akvarij.'' Nasmiješila sam se na tu njezinu dosjetku. ''Kad smo već kod toga, ostala su još samo tri dana do dočeka Nove godine. Što ćemo?'' Ona se trže, lupivši se dlanom po čelu. ''Kako sam glupa! Umalo da zaboravim.'' Nagnula se preko stola i dohvatila papirnu maramicu iz okrugle, plastične posude. Brišući tragove kečapa sa donje usnice, nastavila je. ''Sve je sređeno. Annabeth ide sa prijateljicama u disko, a starce ću otjerati na vikendicu. Tako da nas dvije imamo cijelu kuću samo za sebe. Doista ne želim pozivati nikog drugog.'' Nježno se nasmiješila. ''Savršeno.'' Bacila sam kratak pogled na svoj skupi ručni sat. ''Mislim da bi bilo bolje da krenemo. Baka će me razbiti, tako da...'' Prekinula me je. ''Imam bolju ideju'', izjavila je, vrteći pramen svilene plave kose oko prsta. ''Idemo odmah kod mene doma da napravimo listu sitnica koje nam trebaju za naš mali tulum.'' Izvadila je nekoliko novčanica iz džepa svoje haljine što je savršeno isticala njezine duge noge i, prebrojavši točan iznos, položila ih kraj računa. Zamislila sam se. ''OK. Zašto da ne?'' Ustale smo se od stola krenule vani, gracioznim, laganim koracima. Ulice su bile još uvijek vlažne i tmurne od jučerašnje kiše čiji se oštar, ugodan miris širio vazduhom. Gužva koju su pravili ljudi žureći u posljednje kupovine postajala je sve manja i zanemarljivija kako smo se približavale kući Harrisonovih. Nije mi smetala ta pustoš koju sam rado poistovjećivala sa onom koja je ispunila moje srce. Nisu mi smetali niti napadni pogledi dečkiju iz naše škole što su cijele večeri gluvarili po kvartu. Ashlee i ja smo važile za jedne od najpopularnijih djevojaka u školi, te su takve situacije bile nešto na što smo se obje već navikle, nešto na čemu su nam mnogi zavidjeli. Pitam se samo, zašto? I kako? Zašto bi netko želio biti poput mene? Kako bi netko mogao poželjeti život poput mog, život ispunjen patnjom, suzama i osjećajima usamljenosti i nemjerljivog razaranja u duši? *** Priznajem, nikad se nisam pretjerano veselila odlasku k Harrisonovima. Nemojte me pogrešno shvatiti, gospodin Nigel i gospođa Thalia, Ashleeini i Annabethini roditelji, bili su krasni i dobri ljudi, ljudi koje bi svatko poželio u svojoj blizini. Kad god bih došla, trudili su se primiti me na najbolji način i sve ostalo što ide uz to, ali jednostavno... kad bih vidjela kako se odnose prema svojim kćerima i kako se one odnose prema njima, imala sam osjećaj da mi se djelići već slomljenog srca ponovno lome. Sva ta ljubav, sva ta pažnja – sve to što nikad nisam imala. Da, to je bila jedina razlika između mene i Ashlee. Ona je imala obitelj koju voli, obitelj koja ju voli. A ja... ja nisam imala ništa. *** Zatvorila sam vrata kuće, odlažući jaknu na vješalicu. ''Gdje se smucaš cijele noći, skotino jedna?!'', dreknula je baka ljutito, marširajući kroz hodnik. ''Ima da napravim fleku od tebe kad te dohvatim!'' Frknula sam, prolazeći kraj nje. ''Ako te baš zanima, išla sam u kino sa Ash, svratile smo na pizzu i na kraju sam svratila do nje da... khm... skidamo bilješke o uzgajanju cvijeća sa interneta.'' Šutke me je slijedila sve do kuhinje, gdje sam se umorno svalila na stolicu, oslanjajući se rukama na rub velikog staklenog stola koji bijaše krcat sudovima. U mislima su mi se vraćale slike posjeta Harrisonovima, slike harmonije koja je vladala u njihovom toplom domu. ''Hoćeš li da ti ogulim naranču?'', zapitala je baka, s procjenjivačkim izrazom na licu dok me je promatrala. Odmahnula sam glavom. ''Ne, hvala. Nisam luda.'' ''Ništa zdravo ti ne jedeš, drago dijete.'' Namrštila se, prijeteći poučno prstom. Bio je to jasan znak da slijedi još jedna od njezinih uobičajenih, dosadnih prodika za koje ovog puta doista nisam bila raspoložena. ''Jedeš samo to vještačko đubre. Razboljet ćeš se! Ja sam u tvojim godinama...'' Demnostrativno sam se ustala od stola, bez ijedne izgovorene riječi. Osjetila sam bakin zbunjen pogled na sebi dok sam trčala ka otvorenim vratima. ''Lindsay, stani! Pa što sam sad učinila?'' Čula sam i njezino prigušeno mrmljanje, ali nisam zastala. Nisam joj objasnila. Nije bilo do nje, bar ne na onaj način kako joj se vjerojatno činilo – bilo je do mene, do svih ljudi koje sam susretala na ovom putu posutim trnjem, do svijeta koji me je okruživao i groznog osjećaja usamljenosti kojem nikad nisam saznala razlog. Zato se nisam osvrnula. A dok sam stigla do svoje sobe, više nisam ni susprezala suze koje su se spremale da poteknu iz mojih bezizražajnih očiju, poput krvi iz rane što nikad neće zacijeliti. Kroz debele, crne zidove oblijepljene gothičkim posterima probijali su se veseli glasove što su dopirali iz susjedne sobe. Tata i Lexy su se ponovno igrali s mojim bratom... a mene niti jedan jebeni put nisu pitali kako se osjećam! Nikad nisu primjećivali tragove rezanja na mojim rukama! Nikad ih nije zanimalo koliko sam puta plakala krvavim suzama, drhteći u nenamještenom krevetu, ogrnuta toplim pokrivačem u čijoj se mekoj tkanini izgubio svaki bolni jecaj što mi se oteo iz grudi...! Sklopila sam vlažne oči, namještajući glavu na jastuk. Možda bih doista uspjela usnuti, zaboraviti i pobjeći od stvarnosti da me iz transa nije trgao prigušeni, iritantan zvuk zvona što je proparao cijelu kuću. Uspravila sam se s kreveta, pomalo iznenađena. Kao u nekom lošem filmu, začula sam korake kako prolaze kraj vrata moje sobe i gube se u prizemlju, a potom i glasne, pomalo nerazgovjetne povike. Tko bi to mogao biti u ovo doba? Nastavit će se... |
ponedjeljak, 14.01.2008.
I Walk Alone...
|
28. prosinac 2007. godine Zavrnula sam rukav svoje crne majice i zarezala podlakticu hladnim žiletom. Njegova je oštrica prodrla u moju jezivo blijedu kožu, poput zuba što sam ih zarila u donju usnu, pritisnuta agonijom slatke, ugodne boli koja mi je proticala kroz tijelo. Krv je potekla iz plitke ranice, darujući mojoj ruci svoje ljepljive, nježne dodire. Njezin opojan miris parao mi je nosnice i ispunjavao zamračenu sobu. Vrisnula sam. Bijaše to prigušen vrisak očaja. Vrisak samoće. Vrisak za koji sam vjerovala da će ublažiti bol, ali ne onu koju sam si sama, svjesno, nanijela. Nije se mogla ni porediti sa onom nemjerljivom boli što me je neprestano razdirala iznutra, potiskivajući sve ono što sam trebala biti i ono o čemu sam doista trebala razmišljati. I nitko me nije čuo kako vrištim. Možda zbog glasnih tonova gothic metal glazbe koji su dopirali sa CD playera, a možda iz jednog jednostavnog razloga – nije ih bilo briga. Nikoga nije bilo briga. Nikad. Uzdahnuvši, očistila sam ruku papirnom maramicom. Sada sam osjetila samo neprijatno peckanje na mjestu gdje sam se porezala. Moje prazne, bezlične zjenice zaustaviše se na zidnom satu. Bližilo se osam sati. Znala sam da je samo pitanje trenutka kad će Ashlee doći po mene, te se zato podigoh sa rasklimane stolice i posegnuh za svojom torbicom što je ležala položena na radnom stolu. Uzela sam sjajilo za usne i crnu maskaru, namještajući se pred velikim ogledalom. Nije mi dugo trebalo da nanesem masku kojom sam vješto krila svoje pravo lice, pravu osobnost koju je poznavala samo moja najbolja prijateljica Ashlee. Za sve ostale, bila sam upravo ono što je sada pokazao moj odraz. Savršena šminka, savršeno lice, savršeno tijelo, savršen osmijeh, savršen život... Hladna, okrutna, popularna djevojka. Osjetila sam snažan poriv da razbijem to prokleto ogledalo što je davalo lažnu sliku savršenstva potpuno drugačijeg od mog života, ali sam u konačnici samo otpuhnula i, dohvativši jaknu što je visila na vješalici, uputila se na susjedni hodnik. Moji ubrzani koraci odzvanjali su između visokih, iskrzanih zidova stare kuće dok sam silazila prema vratima koja vode u dvorište. Mogla sam i više nego jasno čuti vragolaste prepirke i prodorni smijeh moje obitelji iz dnevne sobe. Takvi trenutci u kojima sam se osjećala još gore postali su sve češći od kako se moja majka, Rachel Moss, odselila u drugi grad. Sada je, kako moj tata često zna reći, u kući Armstrongovih zavladala harmonija. Moja baka, Melanie Armstrong, jurila je mog malog brata Petera koji se zabavljao skakanjem po kauču, držeći kuhaču u ruči. Ne obazirući se na njih, moj tata i njegova zaručnica Lexy Gold gledali su neku zabavnu emisiju na televiziji, smijući se kao ludi. Naslonila sam se na dovratak i promotrila ih, u tišini. Zašto se ja nikad nisam mogla uklopiti? Zašto se nikad nisam osjećala kao da pripadam tu? Zašto su svi morali biti tako sretni, osim mene? Iz razmišljanja me trže bakin glas. ''Lindsay, kamo ti ideš u ovo doba?'', upitala je. Odložila je kuhaču na okrugli, stakleni stol i okrenula se prema meni. Procjenjivački me je promotrila svojim svijetlim zjenicama. Uvijek je bila dobra u izvlačenju informacija. ''Idem u knjižnicu sa Ashlee'', rekoh uvjerljivo. Povisila je ton. ''Dobar pokušaj. Nisam baš toliko senilna, znam da je tebi knjiga potpuno nepoznat pojam!'' Tu zastade i nakašlja se. ''Dakle?'' Frknula sam. ''Idem u kino. OK?!'', priznala sam na kraju. Baka otpuhnu i zagleda se u tatu. ''Marco, tvoja kći izlazi obučena kao da ima mušteriju u javnoj kući!'', zaključila je stručno, njišući glavom u znak negodovanja. Pramenovi plave kose padali su joj preko naboranog čela. Ignorirajući ju, tata se ustade sa kauča i pogleda me svojim krupnim očima. ''Linds, treba li ti novaca?'', upitao me je, raširivši usne u ljubazan osmijeh – kao da to može nadomjestiti onu pažnju koju mi je uvijek uskraćivao. ''Da'', rekoh krotko, uz namješteni osmijeh koji je izgledao toliko realno da sam i sama počela vjerovati u njega. ''Pa naravno. Svi njezini putevi vode do naših novčanika!'', progunđa baka. Tu je moje slušanje njezinih mudrovanja bilo prekinuto, jer se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Tata mi je pružio novčanicu od dvadeset dolara. Kimnula sam glavom u znak zahvalnosti i strpala novac u džep suknje, a potom se zaputila u dvorište, gdje me je čekala Ashlee. I ne, nisam se zaustavila, nisam se osvrnula da bih se pozdravljala sa bilo kim – jednostavno nisam vidjela smisao koji je ležao u tome. Ako ga je uopće bilo... |
petak, 11.01.2008.
Početak.
|
1. studeni 1992. godine ''Dakle, gospođo? Jesmo li se dogovorili?'' Bill O'Connell povuče još jedan dim kubanske cigarete koja mu je napola visila iz usta. Ustao se iz skupocjenog naslonjača izrađenog od najkvalitetnije kože, zaustavljajući svoje krupne, tamne zjenice na starijoj ženi što je stajala u kutu prostorije i netremice ga gledala, držeći usnulo novorođenče u naručju. ''Da, ali...'', promuca ona, vidno nesigurna u smisao te jednostavne riječi koja je upravo potekla s njezinih usana. Neodlučno mrmljanje bijaše prekinuto onog trenutka kad se tihi plač djeteta zaori između četiri visoka, crna zida – upravo tamo gdje je dovijeka trebala ostati zakopana ova tajna. Žena poče lagano koračati gore-dolje po tepihu s kojeg se dizala prašina, ljuljajući dijete u naručju kako bi ga bar malo smirila. Bill joj prepriječi put, stajući pred nju. Osjetila je kako joj njegov jaki parfem para nosnice. ''Pokušat ćemo drugačije...'', rekao joj je, a tada zavuče ruku pod firmirani crni smoking i iz džepa izvuče veliku bijelu omotnicu. Kroz hrapavi papir od kojeg je bila izrađena širio se miris novca. ''Što kažete na ovo?'' Ona duboko udahnu. ''Dobro. Možete računati na mene'', obećala je u konačnici. On joj položi omotnicu u ruku i razvuče svoje naborane usne u zluradi osmijeh. ''Znao sam da ćemo se lako dogovoriti'', dodao je pobjedonosno. Zamahnuo je rukom u pravcu niskih metalnih vrata od koja su se odbijale prigušene svjetlosne zrake. ''Sada idite. Ako vam zatreba još novca ili nešto slično, znate gdje me možete pronaći.'' Kimnula je glavom. Pramen plave kose joj pokri dio blijedog čela. ''Da... Doviđenja.'' Okrenula se na peti i pošla prema vratima, ubrzanim koracima. Kad je prebacila dijete i omotnicu u jednu ruku, a drugom pritisnula kvaku, začula je Billov glas iza leđa. ''Još samo jedna stvar, gospođo...'' Okrenula se. ''Da...?'' On nastavi. ''Nitko ne smije doznati za ovo, pogotovo ne njih dvoje. Nicholas i Luthien ne smiju doznati istinu. Nikad. Jasno?'', upitao ju je strogo. Njegovo lice na kojemu se prelamala mržnja u svoj svojoj nepokolebljivoj snazi jedva se vidjelo od dima cigarete. ''Jasno...'', odvratila je šapatom, prije no što je još čvršće primila djetešce i izgubila se u gustom mraku susjednog hodnika. Bila je neopisivo zadovoljna i sretna jer je svojim postupkom nanijela nesreću dvijema osobama koje su joj, takoreći, uništile život. I da, znala je da čini ono što nije trebala, znala je što je upravo napravila i da će se u budućnosti možda morati nositi s tim– bez obzira na činjenicu da niti u jednom od tih trenutaka nije osjetila kajanje, ali nije bila svjesna previsoke cijene što ju je nosila ta tajna koja nije smjela biti otkrivena. P.S. Nadam se da vam se svidio početak. Zapravo, ovo je samo uvod, pa je zato i ispao ovako kratak. Ostatak teen/horor priče bit će ispisan u prvom licu, iz perspektive Lindsay Armstrong. Ne primam likove sve dok to ne napišem na kraju posta. P.P.S. Ovaj dizajn je samo privremen dok ne napravim neki koji će možda ličiti na nešto. Sve vas puno volim! Vaša Lindsay (iliti Maggie) |
